Ljeta 1985., nakon olujne noći negdje pred Napuljskim zaljevom, mladi Riccardo Esposito izbacio se na hrvatsku obalu samo s morskom soli u kosi, praznom bocom vina i jednom jako specifičnom opsesijom: savršenom Margheritom.
Mještani kažu da je doplutao stišćući izdubljeni kolut parmigiana. Unutra, zamotana u navošteno platno i nekako još živa, bila je sourdough majka koju je njegova baka hranila još od dvadesetih. Nazvao ju je Sofia.
Dvije godine radio je kao ribar, kao prevoditelj, kao čovjek koji u sebi tiho ocjenjuje svaku pizzu na Jadranu. 1987. u prenamijenjenoj pekari s napuklim pločicama i posuđenom peći otvorio je prvu pravu napuljsku pizzeriju sjeverno od Alpa. Nazvao ju je Riky's, jer ionako nitko nije znao kako se pravilno izgovara Riccardo.
„Tijestu,” rekao je 1989. zbunjenom novinaru, „ne treba puno. Vrijeme. Sol. Čovjek koji se ne žuri. Većina pizzerija ima samo sol.”
Sofia, majka, još je živa. Hranimo je brašnom dva puta dnevno, kao da je obitelj. Jer u ovoj fazi, iskreno, jest. Četrdeset godina večera. Red ispred vrata petkom navečer. Tri generacije stalnih gostiju koji znaju što žele prije nego sjednu.
Nemamo marketinšku strategiju. Nemamo degustacijski meni. Imamo jednu peć, jednu majku tijesta i mišljenje o ananasu koje se ne bojimo iznijeti.
Sitno priznanje
Naravno, ništa od ovoga nije istina. Riccardo nije izbačen. Nema Sofije. Jadran je zapravo prilično plitak.
Ali pizza, taj dio, pizza je stvarno tako dobra.
